BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANJE SRBA U HRVATSKOJ (1880–2011)
Odavno u Novom Sadu nije bilo toliko interesovanja, uzbuđenja i čitalačkog ushićenja za knjigu BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANJE SRBA U HRVATSKOJ (1880-2011.) kao u četvrtak, 8. novembra na dan Sv. velikomučenika Dimitrija, u narodu poznatog kao – Mitrovdan. Opravdanu veliku pažnju privukao je autor knjige (sa saradnicima) dr Svetozar Livada, poznati srpsko-hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar i profesor zagrebačkog Sveučilišta. Mesto događanja bile su nove prostorije kultne izdavačke kuće “Prometej”, koje su od nedavno u centru Novog Sada u Miletićevoj br.16. Lepe i funkcionalne prostorije bile su ispunjene do poslednjeg mesta, a događaj je uveličala činjenica da je upravo “Prometej” na nedavno završenom beogradskom 63. Sajmu knjiga zasluženo dobio značajno priznanje – NAJBOLJI IZDAVAČ GODINE.
Knjigu BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANJE SRBA U HRVATSKOJ (1880-2011.): OD VIŠEGENERACIJSKOG I STAROSJEDELAČKOG, AUTOHTONOG I KONSTITUTIVNOG DO MANJINSKOG STATUSA u zajedničkom izdanju Službenog glasnika i Prometeja, broširan povez 16X24 cm, 192. strane, predstavili su: autor dr Svetozar Livada, Zoran Kolundžija, glavni i odgovorni urednik Prometeja, prof. dr Branislav Đurđev, poznati demograf sa novosadskog univerziteta, Milan Livada, novinar i predsednik udruženja Zavičajna grupa “Krajina-Vojvodina” koja izdaje list “Glas Krajine” i Dragomir Lalić, predsednik udruženja “Otadžbinski pokret” .
Nažalost, veliki interes čitalačke i stručne publike za predstavljanje ove knjige kao da nije predstavljao “događaj” za medije, posebno televizije, jer se nijedna ekipa nije pojavila, iako je Prometej pravovremeno obavestio redakcije.
Recenzent prof. dr Branislav Đurđev, demograf, koji je učestvovao u predstavljanju knjige, među ostalim, u svojoj recenziji je napisao:
– Ova monografija je kompleksno štivo koje je mogao napisati samo autor koji suvereno vlada sa nekoliko nauka: sociologijom, istorijom i demografijom. Svetozar Livada je u tome uspeo. Do sada su mnogi narodi nestali, a da razlozi savremenoj nauci nisu potpuno poznati. Takvi su Etrurci, Tračani, Hazari… Zahvaljujući monografiji Svetozara Livade, razlozi nestajanja Srba u Hrvatskoj biće svima poznati. Zato je rukopis ove monografije potrebno objaviti i medijski predstaviti javnosti.
“Dr Livada, kao ozbiljan i objektivan znanstvenik, na 138 stranica kompjuterskog teksta, dokumentarno objašnjava postojanje Srba na području Hrvatske „od višegeneracijskog i starosjedilačkog, autohtonog i konstituivnog do manjinskog statusa“, konstatuje drugi recenzent, Dr Vesna Čulinović Konstatinović, i dodaje:
“Dr Livada zaključuje rad sa 13 stranica kraćih citata Tuđmanovih tekstova i tekstova njegovih sljedbenika o koncepciji prirode rata. Da pojasni ciljeve kompletnog ponašanja autora citira dijelove Tuđmanovih izjava o rješenju srpskog pitanja u Hrvatskoj, o Šešelju i „šešeljizmu“ i sl. Plediram da se cijela ova dokumentarna studija dr Livade objavi, tim više što su nacionalistička djela većinom bez dokaznog materijala, ali raspiruju međunacionalnu mržnju.”
“Dr Livada je vrlo argumentovano, po regijama, gradovima i županijama ukazao na demografske promjene u strukturi srpskog stanovništva, ističući ujedno i razloge zbog kojih je do očitog demografskog sloma došlo. Važno je da se ova knjiga pojavila, ponajprije stoga jer će ostaviti jasno svjedočanstvo o užasno traumatičnom vremenu, kojeg je ova zemlja proživjela i sistematskom zločinu prema srpskom stanovništvu, kojeg više nitko ozbiljan ne može negirati,”konstatovao je dr sc. Dragan Markovina.
Prof. Đuro Šušnjić u inspirativnom naučnom, ali i prijateljskom tekstu daje i ljudski profil Livade i, pored ostalog, piše:
“Svetozar Livada, filozof i istoričar po pozivu, a demograf i sociolog sela po nagonu, i u ovoj knjizi na potresan način svedoči o zločinima stoleća u ovom balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od mrzitelja života, kao i greške prirode tih modernih varvara. I kada je ostao bez svog doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi“. Sećanje je njegova pokretna imovina: on je stara građevina sva od sećanja! Bio je i ostao neka vrsta stražara-čuvara nad vrednostima koje su danas potisnute, zanemarene, pogažene, zaboravljene. Svojim delom i svojim životom pokazuje i dokazuje kako se prava reč pretvara u ispravan čin, duhovni stav u društveni odnos, moralna norma u moralnu osobu. Svojim životom svedoči kako se veruje i nada, ljubi i strada: čoveku se veruje kad se pretvori u istinu!Do istine se stiže i kroz ličnu patnju i bol…Livada je čovek čudesne energije koji je doživeo, proživeo i preživeo 40 operacija na kostima, dve na srcu i nekoliko kliničkih smrti. Sedam godina je neprekidno ležao u bolnici, tako da domaći i strani lekari ne mogu da se načude kako je uopšte živ. Za to vreme, primio je više od 250 litara krvi, koju su mu dali ljudi više rasa, vera i nacija: zato je krvno vezan za ove narode i njihove kulture! Kroz telo šesnaestogodišnjeg dečaka prošlo je 17 metaka, a jedan metak nosi u sebi još i danas. Zbog strašnih preloma i gnojenja obe nadkolenice, on je skraćen 12 santimetara: telesno se smanjio, ali se duhovno uzvisio – snagom volje! Sam kaže: „Pretrpio sam boli za 100 života“. Još deset godina rane su ostale otvorene. Zbog silnih bolova i patnji, roditelji su mu mogli dati ime Benjamin, što znači dete rođeno u jadu. Najčuveniji strani i domaći ortopedi uložili su zaista mnogo truda da ga spase. Ipak, pored njih, najveću pomoć u tim najtežim trenucima pružio mu je Čerčilov sin, koji je Livadu upoznao sa svojim ocem, kad ga je sam Vinston Čerčil posetio u bolnici, rekavši tom prilikom bolničkom osoblju: „Zakrpajte ovoga da svedoči o našem vremenu“.
Profesor Šušnjić dodaje:
“U pismu koje mi je Livada uputio povodom izlaska njegove knjige Stradanja i nadanja stoje ove reči: „Želim da mi napišeš promotivni predgovor, da me jednako kudiš i hvališ što sam se žrtvovao da to pišem“. Nisam imao nameru ni da hvalim ni da kudim njegovu knjigu, nego da je razumem, jer od hvale ne bi bilo mnogo koristi, a od kritike ne bi bilo velike štete. „Mera knjige je kako se čovek lako sprijatelji s njom i koliko se teško rastaje od nje“, zapisao je Bela Hamvaš. Prijatelju moj, ne zaboravi: i kada te hvalim i kada te korim, uvek te volim!Livadina knjiga svedoči o biološkom slomu i nestajanju Srba u Hrvatskoj u poslednjih 130 godina. U njoj je pokazano i dokazano da su Srbi od konstitutivnog naroda pretvoreni u nacionalnu manjinu: došlo je do demografskihpromena kakve se ne pamte na ovim prostorima! Ovde su živeli duže od šest stoleća, najmanje dvadeset jednu generaciju, a danas ih gotovo nema. Oktavio Paz bi rekao: „Toliko nas ima da nas ima malo“. Svetozar Livada još više pojačava: „Biti pripadnik manjine znači biti manje čovjek“ (str. 184). Između korica ove knjige mogu se naći brojni podaci prikupljeni iz različitih izvora: policijsko-sudska dokumentacija, izjave svedoka jedva preživelih i živih, popisi stanovništva, novinski članci, osobno sabrani, doživljeni i zabeleženi susreti… Sve je to ovde upleteno i isprepleteno, a lepak koji sve drži na okupu je zajednička nesreća, koja nije poštedela gotovo nikog na ovim prostorima. Livada je obišao celo ratno područje, sva mesta zločina, i video svojim očima posledice užasnog divljanja, jedva sačuvavši živu glavu i čoveka u sebi. Zato se njegovim opisima rata veruje: svaki dobar pisac otkrije nešto dobro u čitaocu! Livada zna, ne samo iz naučnih istraživanja, nego i iz ličnog iskustva, da je misao bolja što je stvarnost gora. Javno mnjenje ne čine samo glasovi živih nego i poruke mrtvih. Duhovno moćni pokojnici zapovedaju živima iz groba i tako pokazuju da su prisutni u zajednici. Emil Dirkem bi rekao: „Mrtvi su moralni policajci društva“, konstatuje prof. Šušnjić.
Sadržaj ove izuzetne i ujedno potresne knjige dovoljno govori obuhvat teme:
Uvodne napomene
PRVI DIO
Historijski kontekst naseljavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj
DRUGI DIO
Demografska analiza popisa stanovništva (1880 ‒ 2011)
1.Pregled razvoja i kretanja ukupnog stanovništva i stanovništva prema
nacionalnoj pripadnosti u Hrvatskoj
- Pregled razvoja stanovništva po županijama
- Pregled razvoja stanovništva po povijesnim regijama
3.1. Regija Lika
3.2. Regija Kordun
3.3. Regija Banija
3.4 Regija Dalmatinska zagora
3.5. Regija Slavonija
3.5.1. Subregija Zapadna Slavonija
3.5.2. Subregija Istočna Slavonija
3.6. Regija Gorski kotar
- Pregled razvoja stanovništva po gradovima
4.1. Zagreb
4.2. Split
4.3. Rijeka
4.4. Osijek
4.5. Karlovac
4.6. Dubrovnik
4.7. Vukovar
4.8. Daruvar
4.9. Knin
4.10. Udbina
- Pregled razvoja stanovništva po seoskim naseljima
- Neke konsekvence po demografski razvoj Hrvatske
TREĆI DIO
Nestajanje Srba u Hrvatskoj
Etape nestajanja Srba u Hrvatskoj
Prosječna starost Srba u Hrvatskoj
Budućnost Srba u Hrvatskoj
LITERATURA UZ TREĆI DIO
ČETVRTI DIO
Specijalni kontekstualni prilozi
- I) Vladimir Obradović: „Rizično delikventno kriminalno ponašanje“ (sažetak studije)
- II) Tuđmanove izjave kao huškaška provokacija rata i intelektualna potpora ratnim zločinima (kompendij navoda)
III) „Vojna operacija ‘Oluja’ i poslije“ (dijelovi službenog izvještaja)
- IV) „Stenogrami o pođeli Bosne“ (izvaci iz prve i druge knjige stenograma s komentarima)
- V) Boris Pavić, Ivan Klobučar: „Zločin i šutnja“ (izabrani tekstovi iz novinskog članka)
Prof. Šušnjić dodaje:
“Na drugom mestu o njemu sam zapisao: Prosto je neverovatno šta sve zna i šta sve tačno pamti, premda ima 90 godina. Po rečima jednog njegovog sagovornika, Livada ima „prenaseljeno pamćenje“, a svaki nevini grob oplakuje kao grob najrođenijeg, što je dalo povoda Stipi Šuvaru da ga nazove kordunaškom narikačom.”
Svetozar Livada, kao uporni borac za istinske vrednosti, među ostalim, kaže:
„Mi smo sami sebe porazili starim novouskrslim mitovima. furioznom propagandom mitova i kulturom laži, suprotno svim faktima i artefaktima, drugog i drugojačijegpretvorili smo u pakao do potpune negacije. Prebrojavanjem krvnih zrnaca po vjeri, etnosu i naciji do devetog koljena, mržnja se mogla opipati. Mržnja se čak protezala u povijest. Dizanaje mržnja do klasnih protivurječja. Zato su se u ratu događali svi zločini koje povijest poznaje. Bog je odjednom postao „srbenda“ ili“ hrvatina“, majka Božja, čak kraljica Hrvata. Virili smo u kolonama ispod banskog repa i Lazarevih moštiju. Ukazala se gospa. Otkrivena je Troja. Svaki je narod postao stariji od drugog. Ne mogu shvatiti koji je to svijet s kojim sam živio i s kojim i dalje živim… Ne mogu razumjeti tu vlast… koja ne poštuje život kao neponovljivu pojavu, koja spaljuje knjige i ljude, koja ih sve baca u goruće vlastite domove“ (str. 181). „Činili su Srbi zločine, ali vi ste na osvetnički način učinili ono što su Turci uradili Jermenima, Amerikanci Indijancima i Australci Aboridžinima. Sami ste pokazali da je moguće i drukčije provesti mirnu reintegraciju Istočne Slavonije“ (str. 190). „O tome analitička građa koju ispisujemo – za svakog provjerljiva građa – nedvojbeno govori da se radi o povijesnom, a nekažnjenom zločinu, kao izrazu planirane i ostvarene politike na štetu demografskog korpusa, u cjelini žrtvovane sudbine srpskoh naroda u RH“ (str. 190). Na ovim prostorima ostvaren je rekord u brzom etničkom čišćenju.
Dr Livada piše:
„Iz gradova ste istjerali 124 000 građana, otevši im stanarsko pravo na 60 000 stambenih jedinica, i to samo zato što su Srbi, kako biste u konačnici namirili Tuđmanovu kvotu programiranog zločina: Neće više biti 12% Srba i 6% Jugoslovena, nego 3%“ (str. 189). Ugasio se 131 srpski toponim, razoreno je preko 24 000 stambenih i preko 13 000 gospodarskih objekata, a ostali srpski toponimi dovedeni pred skoro gašenje (str. 186). Prema navedenoj demografskoj analizi po gradovima i selima, rezultat je 700.000 progranih i opljaškanih (str. 189).
„E, pa gdje ste akademici, profesori, pravnici, biskupi, vikari, kapelani i ostali prelati, moralisti pod skutima nemoralne politike, zar vas ne zanimaju pojedinačni ni masovni zločini, ni urbanocid, ni kulturocid, ni uništavanje antropogenih sadržaja, pljačka i progoni ljudi, razaranje zavičaja, bogomolja, čak ni zatiranje groblja kao fundamentalne baštine. Jer kao podanici antiljudske politike pristajete da je „drugi pakao!“, ponavlja iz dana u dan dr Livada.
“Predmet knjige je čovjek Svetozar Livada. Predmet knjige je individuum koji cijeli svoj život ulaže golem trud da bude čovjek, da bude zbiljski i istinski čovjek i da živiljudski. Predmet knjige je primjena prastare mudrosti danas: postati čovjekom”, piše Vesna Ivanović, književnica iz Zagreba i dodaje:
“U Kordunskom rekvijemu dr Livada navodi imena sela koja više ne postoje: Čačići, Čokeše, Čuruvije, Gornje Primišlje, Kukići, Pijevci, Ralić-Pećina, Zečev Varoš, Dunovići, Cekinović selo, Jančići Tobolički, Milkovići Tobolički, Stalinske Luke, Adžibabe, Bjelobrci, Bjelopetrovići, Karajlovići, Kurjege, Lončar Glavica, Novkovići, Pri-mišljanski Ralići, Umeleci, Batale, Donje Tumare, Jajići, Mazinjani, Pekeči, Kurjevac, Pavlešić selo, Škrbine, Zorići, Jovići, Kosići, Kukić selo, Rončevići, Zeci, Zorići, Katići, Miladinovići, Popovići, Sekulići Tobolički, Vukelić Tobolički, Božići Tobolički, Radonići, Barači, Brujići, Dodigi, Grkovići, Ilići, Kosanović Glavica, Kovačevići Močilski, Krnići, Kukić Močilanski, Milkovići, Ogrizovići Močilanski, Petkovići, Pilje, Polovine, Popovići Močilanski, Radmanovići, Ralići Močilanski, Trbovići, Vukelići Močilanski, Donji Zečev Varoš, Gornji Zečev Varoš, Donje Primišlje, Povići, Rudenice, Vrežnica Vrelo, Obljajac, Potkosa, Tobolić, Tuk Primišljanski, Raletina, Savići, Tržić Primišljanski. Obišao je i sve crkve, sagledao građu njihove razorenosti i napravio popis crkvenih objekata, crkava i parohija koje su postojale do Drugog svjetskog rata na području kotara Slunj, Vojnić, Vrgin most i Karlovac. Navodi da je od jedanaest članova njegove familije od početka rata 1941. godine njih šest ostalo živo. Nastradala su dva brata, dvije sestre, majka i baka. Nije se ni opravio od šokova koji su ga zatekli, a uslijedili su novi. Sam je u ratu morao sahraniti svoju mamu, raku iskopati i u grob položiti.”
Kosmopolitska, pravdoljubiva i humana energija dr Livadu nikada nije napuštala. Uostalom, “spisak” njegovih prijatelja, po Vesni Ivanović, to potvrđuje: “ima prijateljstva sa Ulofom Palmeom, Hamarskjöldom, Njarenom Zimermanom. Drugovao je s Brankom Horvatom, čiji mu je otac dao svoju krv kada ga je operirao jer je bio pao u klinički šok i poslije su postali pobratimi, Eugenom Pusićem, Rudijem Supekom, Mijom Mirkovićem, Gajom Petrovićem, Milanom Kangrgom, Stipom Šuvarom, Žan–Pol Sartrom, Simon de Bovuar, Lesekom Kolakonjskim, Zygmuntom Baumanom, Bogdanom Bogdanovićem, čija biblioteka ga je fascinirala, umjetnicima Edom Murtićem, Dušanom Džamonjom, Vojinom Bakićem… Svako od njih je zasebna priča, kao što je za izdvojiti priča o susretu s Titom i serije razgovora s Kočom Popovićem.“
Predstavljanje knjige završavamo citatima:
„Društvo koje ne pamti svoju prošlost slično je pojedincu koji se ne seća ko je, šta je, odakle je. Pogled na prošlost nije pogled na mrtvaca: to su uspomene što svetle iz dubine vremena, što žive i posle smrti tolikih pokolenja.“
„Ko god želi da vidi ono što će biti, treba da razmotri ono što je bilo“ (Nikolo Makijaveli).
“Ratom je prije svega napadnuta istina. Zbog toga je svakom ratu imanentan zločin“.(Dr Svetozar Livada)