FUTOG – BAČKO SELO POD FRUŠKOM GOROM

Uoči otkrivanja spomenika Dušanu Šijačkom, legendi srpskog novinarstva

Bista Dušana Šijačkog je prvi put promovisana na izložbi u Arhivu Vojvodine.
Bista Dušana Šijačkog je prvi put promovisana na izložbi u Arhivu Vojvodine.

Na inicijativu Društva novinara Vojvodine, istaknutom novinaru, publicisti i književniku Dušanu Šijačkom, rodom iz Futoga, uskoro će  u centru ovog sela biti otkriven spomenik, rad  vajara dr Vladimira Jokanovića.

   Zahvaljujući angažovanju Društva novinara Vojvodine, koje je tokom ove i prethodne decenije realizovalo niz aktivnosti u cilju reafirmacije ličnosti Dušana Šijačkog, jednog od utemeljivača naše novinarske organizacije, ovih dana se očekuje i kruna tih aktivnosti – otkrivanje spomenika tom velikanu u njegovom rodnom Futogu. “Otkrivanje“ Šijačkog počelo je  u nedeljnom broju „Dnevnika“ od 23.januara 2005.godine, kada je objavljen  tekst pod naslovom „Balkanski rat“ Dušana Šijačkog, o Futožaninu, uredniku našeg prvog tabloida. Mnogi čitaoci su tada prvi put saznali nešto više o našem „zaboravljenom“ novinaru, publicisti, istoričaru, autoru većeg broja knjiga, dobrovoljcu u Balkanskim ratovima, ratnom izveštaču i dopisniku naših listova iz Ženeve, Pariza, Njujorka…

  Futožani čitali neobjavljenu knjigu

Naslovna strana knjige „FUTOG – moje bačko selo pod Fruškom gorom“.
Naslovna strana knjige „FUTOG – moje bačko selo pod Fruškom gorom“.

U objavljenom tekstu o Dušanu Šijačkom, koji je umro 1958. godine u Beogradu, navedeno je da je iza njega ostao rukopis neobjavljene knjige „Moje bačko selo pod Fruškom gorom“, posvećene njegovom rodnom mestu Futogu. Pošto je prošlo pola veka od smrti autora, svojevremeno anatemisanog od tadašnjeg režima zbog njegove bliskosti sa svrgnutim  kraljem, pretpostavljalo se da je i rukopis knjige o Futogu neslavno završio. Na to su ukazivala i pisma Šijačkog koja je uoči smrti slao svom prijatelju dr Jovanu Milekiću na Palić. Na njima su jasno vidljivi pečati tadašnje cenzure, ali se Šijački nije ustručavao da prijatelju piše o maltretiranjima kojima je bio podvrgnut.

   Međutim, nakon teksta objavljenog u „Dnevniku“ autoru napisa javila se Futožanka Mila Mudrinić:

 

-Ja mislim da sam imala priliku da vidim rukopis knjige Dušana Šijačkog. On je najverovatnije kod moje kume Zagorke Samardžić, vaspitačice u Novom Sadu…

Bili smo prijatno iznenađeni kad smo obiman rukopis knjige ugledali u stanu Samardžićevih. Ljubazna domaćica nam je sve ukratko objasnila:

Zagorka Samardžić,penzionisana vaspitačica iz Novog Sada,sačuvala je rukopis neobjavljene knjige o Futogu
Zagorka Samardžić, penzionisana vaspitačica iz Novog Sada.

-Dušan Šijački je posle Drugog svetskog rata često, a naročito o Vračevima, dolazio u svoj rodni Futog gde sam ga i ja, kao dete,  upoznala kod moga dede učitelja Stevana Bošnjaka. Voleo je da šeta pored Dunava, mada je šantao (posledica dečje paralize), obilazio je pijacu, odlazio u crkvu…Tada nisam znala da je u našoj kući ostavio svoju neobjavljenu knjigu o Futogu. Mi smo se preselili u Novi Sad i dugo nismo uspeli da prodamo kuću u Futogu, u Pionirskoj ulici 12, na starom vašarištu. Povremeno smo je obilazili, ali je tri puta bila poharana. Iz nje su ukradene mnoge vredne stvari, među kojima i cela biblioteka Srpske književne zadruge. Tek prilikom preseljenja onoga što nam ostalo, moj sin Branislav je naišao i na rukopis zagubljene knjige. Naši kumovi i prijatelji su je čitali sa zadovoljstvom.

 Poetična slika nekadašnjeg sela

Promocija knjige u Skupštini grada Novog Sada,…
Promocija knjige u Skupštini grada Novog Sada

Sa posebnim  zadovoljstvom smo se upoznali sa sadržajem neobjavljene knjige o Futogu, koja na neki način predstavlja i simboličan prikaz života u bilo kom vojvođanskom selu, od dolaska Srba u ove krajeve, pa do Drugog svetskog rata. Svako od dvadesetak poglavlja Šijački počinje citatom neke od poznatih pesama naših najistaknutijih pesnika, a teme su mu: prošlost i predanja, kuća i kućište, Futoški vašar, škole, učitelji i đaci, kovačnice, kola, vodenice i vodeničari, ženski svet, sujeverje i praznoverje, deca na selu i njihove radosti, ciganska naselja, narodno zdravlje…

Promocija knjige u prepunoj Svečanoj sali Matice srpske
Promocija knjige u Svečanoj sali Matice srpske

„Kroz mnoga kolena malo su zapamtili od svoje prošlosti-piše Šijački o svojim Futožanima.-Slabo pamte ukoliko su u pitanju uski porodični odnosi. Ali, davnu prošlost nose u svojoj krvi,  jaku kao što je smrt jaka. Privezani su za nju i potčinjavaju joj se voljno u mnogim  običajima, čak i onima za koje su sami uvereni da im nema puno opravdanja…Futožanin je sirovi seljak, ali kultivisana duha puna blagorodstva i čednosti,… Takvi ne priznaju nikakav gospodareći narod. Sebe smatraju najboljim narodom. Državi plaćaju sve što im traži. Od „soldačije“, pod Mađarima ,pokušavali su da se izvlače, ukoliko im to polazi za rukom. Ako ne mogu da se izvuku, služe, kad moraju, voljno i bez prigovora. U ratu su se znali izvlačiti, izmišljajući za to stotine načina. Otuda je broj žrtava u Prvom svetskom ratu bio minimalan.

Ropstvo se gotovo nije ni osetilo. Sa tuđim vlastima su imali malo posla. Sve se svršavalo u opštini, kod beležnika, koji je godinama uvek bio Srbin, predusretljiv čovek. To mu je bio i lični interes, jer su Futožani gazde i gospoda, svaku uslugu nagrađuju…“

Promocija knjige u Kulturnom centru „Mladost“ u Futogu
Promocija knjige u Kulturnom centru „Mladost“ u Futogu
Promocija knjige u Kulturnom centru „Mladost“ u Futogu
Promocija knjige u Kulturnom centru „Mladost“ u Futogu

U svakom poglavlju svoje knjige, Dušan Šijački filozofski razmatra temu i donosi zanimljive zaključke, otkriva mnoge nepoznanice, ne samo iz istorije Futoga, nego navodi bezbrojne primere iz života koji još pamte najstariji žitelji ovog sela – mnogo starijeg od glavnog grada Vojvodine. Knjigu je pripremio za štampanje i bogato ilustrovao  originalnim fotografijama takođe Futožanin, Borivoj Mirosavljević – novinar, majstor fotografije. Izdata je u Ediciji „Zlatno oko“, u saradnji Foto, kino i video saveza Vojvodine i Društva novinara Vojvodine, koje se pobrinulo za izuzetnu promociju, pa je knjiga samo za mesec dana rasprodata i sada predstavlja nesvakidašnju vrednost u  bibliotekama u koje je dospela. Promovisana je u Skupštini grada Novog Sada, Matici srpskoj i Kulturnom centru „Mladost“ u Futogu. Promociju je pratila i izložba fotografija i dokumenata koju su priredili Društvo novinara Vojvodine i Arhiv Vojvodine, u Novom Sadu, Sremskim Karlovcima i Futogu.

. Sa naučnog skupa o liku i delu Dušana Šijačkog u Kulturnom centru Futoga
Sa naučnog skupa o liku i delu Dušana Šijačkog u Kulturnom centru Futoga
Prva spomenica Dušana Šijačkog pripala je posthumno fotoreporteru Gavrilu Grujiću
Prva spomenica Dušana Šijačkog pripala je posthumno fotoreporteru Gavrilu Grujiću

Istovremeno, Društvo novinara Vojvodine je ustanovilo godišnju nagradu koja nosi ime Dušana Šijačkog i dodeljuje se snimateljima, autorima najboljih novinskih fotografija. U Futogu je održan i zanimljiv simpozijum posvećen liku i delu Dušana Šijačkog, jedna ulica u Futogu nosi ime, sada već najpoznatijeg novinara rođenog u tom selu, a s nestrpljenjem se očekuje i dan kada će svečano biti otkriven spomenik  legendi našeg novinarstva.

Dušan Šijački snimljen uoči Drugog svetskog rata u svojoj kući u Beogradu
Dušan Šijački snimljen uoči Drugog svetskog rata u svojoj kući u Beogradu

Šijački, Dušan (Stari Futog, 27.februar/11.mart.1882-Beograd, 10.avgust 1958), novinar i književnik; sin Milana Šijačkog i Marije, kćeri Pavla Jevremovića. Školovao se u Beogradu. Još kao gimnazijalac, počeo je da se bavi novinarstvom, sarađujući u „Socijal-demokratiji“ i Skerlićevim „Radničkim novinama“, bio je glavni saradnik šaljivog lista „Šilo“. Docnije sarađivao u više beogradskih listova, a bio je i direktor beogradske „Straže“. Deset godina sarađivao u slovenačkom listu „Slovenec“, a neko vreme bio i dopisnik sofijskog „Dnevnika“. Na početku Velikog rata, iako je imao urođeno iščašen kuk, kaplar-dobrovoljac u 16. pešadijskom puku(ruskog) cara Nikole II, potom novinar na Krfu(dopisnik srpske Vrhovne komande) u Ženevi, Parizu i Njujorku; u Ženevi pokrenuo i uređivao časopis „Vidov-dan“. Vrlo je zaslužan za uvođenje ilustrovane hronike u srpskoj dnevnoj štampi.

  Godine 1922. bio predsednik Jugoslovenskog novinarskog udruženja, a bio je i redovan član Akademskog društva za međunarodnu istoriju u Parizu (Societe Academique d’Histoire Internationale).

  Objavio veći broj publikacija:“Avdina spomenica“, posvećena pesniku Avdi Karabegoviću (1909); “S Avale pod Lovćen“, putopisne beleške(1910); “Pašić“, ilustrovani almanah u četiri knjige (1924-1927); “Veliki dani i besmrtni naraštaji“(1929); “Iz slavne prošlosti za srećnu budućnost“(1929); “Naš najveći kralj“,posvećeno kralju Petru(1931); “Iz života o životu“, u šest knjiga(1941-1945); “Dubrovnik“(godina nepoznata); izdao četiri opsežne knjige sa mnogobrojnim ilustracijama iz Prvog svetskog rata. Posebno valja istaći publikaciju „Balkanski rat 1912-1913 u slici i reči“, sa po hiljadu slika i članaka, koja je 1922. godine preporučivana kao „ jedna vrlo lepa ilustrovana zbirka ratnih slika, događaja i epizoda, koju bi, kao uspomenu na minule prošle ratove, svaka srpska kuća trebalo da nabavi“. O njegovim aktivnostima tokom tridesetih godina nema podataka, a u uskom prijateljskom krugu pominje se da je neposredno po vojnom puču 27. marta 1941. godine bio postavljen za šefa Presbiroa u ministarstvu spoljnih poslova.

  Iz sačuvane njegove prepiske sa dr Jocom Milekićem, lekarom sa Palića, zna se da je s proleća 1947. godine dovršio knjigu pod naslovom „Moje bačko selo pod Fruškom gorom“, a ubrzo i nešto obimniji rad „Futog koga više nema“. Iz pomenute prepiske saznaje se da je oktobra 1948. godine,“za vreme bavljenja u Futogu imao neprilika o kojima bi samo usmeno mogao govoriti“. Nekoliko dana kasnije, “narodna vlast“ uzela ga je pod svoje, a on je zapisao:“Danas je nastupilo ono što je najgore: blokiran mi je stan, dakle oduzet. Nije mi toliko gde da sklonimo glave  koliko šta ću i gde sa stvarima“. Ipak, uspeo je nekako da se smesti na Voždovcu, uz krajnju tramvajsku stanicu. Proživeo je tamo još nekoliko godina, oslanjajući se na materijalnu podršku svog najmlađeg brata Gavrila i sina Milana, koji su živeli u inostranstvu. Poslednjih godinu dana se teško kretao, a na dve nedelje pred smrt, u poslednjem pismu dr Milekiću, napisao je da mu boravak u Dubrovniku nije prijao i da se vraća u Beograd; u porodici se tada pominjala  i mogućnost da je otrovan.

   Žena mu se zvala Mara, bila je Ličanka; umrla je 1921. godine; sa njom je imao tri sina. Najstariji, Milan, u vreme kada je bio pri kraju studija na Medicinskom fakultetu (diplomirao 1929), upisivan je u impresijum „Vidov-dana“ kao vlasnik; sredinom tridesetih godina 20. veka bio je upravnik Niške banje i banjski lekar; u tom periodu napisao: “Niška banja – njen istorijski lekoviti i praktični značaj“(Niš 1936), “Pijte dovoljno vode – o korisnosti njenog obilja i šteti njenog nedostatka“ (Niš 1937) i „ Šta je u stvari sudbina – uticaj urođeno sniženog krvnog pritiska na duh i telo“(Niš ?).Tokom Drugog svetskog rata on je komandant četničke organizacije u Niškom okrugu; posle rata preko Austrije izbegao u SAD; za njim je godinu-dve kasnije, u državu Ilinois, došla i žena sa kćeri Milankom-Bebom, koja je bila profesor i uspešna slikarka. O srednjem bratu Janku nema podataka. Najmlađi Slavoljub, posle Velikog rata, studirao je filosofiju na pariskoj Sorboni i tamo ostao da živi.

   Imao je jednu unuku, po imenu Coca Jovanović; bila je profesor, ali ne znamo čija je kći.

LIT:Stanoje Stanojević,“Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka IV“, Beograd 1929,996.

 (Ovu biografiju je napisao istoričar Ilija Petrović. Pripremljena je za objavljivanje u

„Enciklopediji Novog Sada“)

 

piše: Borivoj Mirosavljević

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *