Novosadski razgovori

MILAN ĐEKIĆ, lovac

Od malena je rastao sa puškom u rukama, koja je, njemu i svima ostalima u njegovom kraju, odvajkad služila za zaštitu blaga, ali i odbranu golog života od tamošnjeg zverinja.

– Nismo se mi tamo bavili lovom radi ulova nego smo vukove, međede i čagalje trebili kao velike štetočine – kaže Milan Đekić upoređujući lovstvo u zavičaju i ovde u Vojvodini koje je više sport i rekreacija, jer su retke prilike, osim lova na divlje svinje, da lovci zapucaju na krupnu tzv. visoku divljač.

Milan Đekić sa balkanskim goničem, vernim pratiocem u lovu

U pasivnim krajevima sa druge strane Velebita, oko Obrovca, uprkos  tegobnim uslovima, živelo se snošljivo u svima jednakoj neimaštini i, do rata,  niko nikoga nije pitao ko je i odakle je.

Bilo je i gladnih dana u kojima su i vukovi navaljivali na selo, ali najgore je nastalo kad je čovek čoveku postao krvožedna zver.

„Oluja“ ga je sa podvelebitskog pobrđa, posle pet godina ratovanja u vojsci Republike Krajine,  sa majkom, ženom Radom i tek rođenim prvencem Miloradom, nanela u vojvođansku ravnicu i zakratko je ubežište našao u Stepanovićevu.

– Nismo bili goloruki, jer svaka kuća je imala bar po 2-3 puške, ali je to bilo lovačko oružje kojim nismo mogli da se suprotstavimo teško naoružanim hordama HVO i hrvatske vojske – kazuje ovaj borac Vojske Krajine navodeći kao glavni razlog za propast oružanog ustanka tamošnjeg srpskog naroda uskraćivanje pomoći JNA.

Padom Knina započeo je egzodus srpskog naroda iz Krajine.

– Nisam stigao ni kofere da spakujem, na traktor sam natovario najmilije i posle desetak dana sam, spasavajući nam živu glavu,  u otegloj se izbegličkoj koloni dospeo u Vojvodinu – seća se Đekić avgustovskih dana 1995.

Na putu ka Srbiji – izbeglička kolona terana Olujom

Milan Đekić, od oca Đure i majke Smilje, rođen je u Gračacu 27. oktobra 1953.

Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, a srednju Saobraćajnu školu u Zagrebu, nakon koje se zaposlio na železnici i ubrzo postao otpravnik vozova na Ličkoj pruzi.

– Znao sam naizust svako vreme dolaska i odlaska svih vozova od Plitvica do Knina i bio sam svedokom, umesto bezbrižnih turista koji su putovali na Jadran, dupkom punih vagona ostrašćenih pristalica koji su pristizali na učestale mitinge HDZ ili SDS – seća se Đekić smutnih vremena koji su predhodili ponovnom bratoubilačkom ratu.

Umesto konja dobro je poslužio i bik                                            Uspomena na školovanje u Zagrebu

Nešto ga je – što objašnjava prirodom brđanina – iz ravnice, iz Stepanovićeva vuklo ka pobržju Fruške Gore i trajno stanište je našao u Sremskim Karlovcima.

–  Kad se primakneš Karlovcima odmah na bregu možeš zapaziti moje imanje koje se svo zeleni – veli Đekić koji se ovde odomaćio i okućio i dodaje da su onomad, po njegovom dolasku,  ovde bezmalo sve njive i vinogradi bili uparloženi i zakorovljeni, a da se zemlja prodavala u bescenje.

Prvo je započeo sa gajenjem šampinjona u bogomdanim karlovačkim lagumima, potom je podigao zasad smokava i, dokupljujući komad po komad zemlje, iznegovao šljivik,  onda i voćnjak  sa više stotina stabala trešanja i kajsija, a u povrtnjaku posadio kupus, kelj, brokoli i krompir.

Novi traktor i zasadi u voćnjaku – sve podignuto sa njegovih deset prstiju

– Nije bilo lako – ni onda ni sad – ali sve uspevamo, povremeno unajmljujući radnu snagu,  da postignemo moja Rada i ja i mlađi sin Aleksandar koji se rodio ovde. Smokva je kao samonikla, osim što je ovde veoma retka, otporna na sve bolesti, a u voćnjaku sam zasadio birane vrste voćaka koje rađaju gotovo cele godine. I voćnjak i povrtnjak đubrim isključivo stajnjakom i nastojim da plodove dobijem sa što manje korišćenja hemije i drugih neizbežnih otrova – navodi Đekić čiji se proizvodi na tezgama novosadskih pijaca, među poznatim kupcima lako prepoznaju po kvalitetu i veoma brzo prodaju.

Uza sve, udovoljavajući ovdašnjim navikama,  pokrenuo je i proizvodnju ništa manje traženih kora od heljde, kukuruza i bele pšenice.

– Jesam ja sada postao vaš, ali srce mi je ostalo tamo na rodnoj grudi – sa setom priznaje Milan koji se, od kako je napustio rodno ognjište, više nije vraćao u rodni kraj i iako je ovde proveo više života nego u zavičaju.

Milan Đekić kao naravoučenije svoje životne škole svima poručuje – samo vredno radite i vratiće vam se!

Tekst je nastao u okviru projekta „Novosadski razgovori”, koji je sufinansiran od strane Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *