Pariski život Žaka Ofenbaha, nova opereta na sceni Madlenijanuma u Zemunu

Još pre petnaest godina (posle prvobitne, gotovo dosledno sprovođene ideje o negovanju kamernog muzičko-scenskog stvaralaštva) Opera i teatar „Madlenianum“ se prvo okrenuo izvođenju mjuzikla, a od Bečke krvi (nažalost, ne dugo prisutne u repertoaru), i operete. Sudeći po odličnom prijemu auditorijuma privlačan i za novu publiku 21. veka, sigurno zbog izvanrednih produkcija i interpretacije, a verovatno i zbog ukrštanja s danas popularnijim mjuziklom, kao i zabavno šaljivog sadržaja, operetski žanr se s pravom ukorenio na sceni uglednog pozorišta u Zemunu. Pripremu najnovijih, dveju premijernih postavki Pariskog života (posle Vesele udovice, Svetlosti pozornice, Pet poslednjih godina) rukovodstvo kuće  je četvrti put poverilo u većini sastava istom kreativnom timu iz Hrvatske („prošaranom“ domaćim autorima) na čelu s rediteljem Robertom Boškovićem.

Izborom dela Žaka Ofenbaha (1819 -1880), francuskog kompozitora nemačkog porekla, ova sezona je krenula od kolevke operete, iz grada u kom je autor, pod specifičnim društvenim okolnostima sredinom 19. veka, maštovito oblikovao žanr „male opere“ lakog, najpre satiričnog, kasnije i sentimentalnog, pa i vodviljskog sižea i karaktera, postavši uzor  potonjim bečkim stvaraocim na tom području. Odmah zapažena postojanost do sada uvek prikazanog izvanrednog izvođačkog kvaliteta kada su u pitanju pomenuti projekti gostujućeg borda, plenila je i ovim ostvarenjem, ponovo zahvaljujući prvenstveno upravo odličnom tumačenju i svestranom predstavljačkom doprinosu solista i celokupnog ansambla, promovisanih iz redova mlađe generacije i većinom prethodno već oprobanih u velikim zahtevima ovog „laganog“ i „brzog“, za širu publiku prijemčivog, ali za igranje veoma složenog žanra.

Pod vođstvom kao i uvek pouzdano-egzaktne ruke Vesne Šouc, koja je jasnim gestom precizno vodila i usmeravala veoma dobar orkestar, solistička podela (u različitim predstavama s alteriranjem pojedinih većih i manjih uloga) usaglašeno je delovala u sadejstvu s horom (čiji su mnogi članovi u stvari i solisti) i plesnim sastavom (često u zajedničkom odmenjivanju s pevačima, odnosno naizmeničnim scenskim zadacima). Svi zajedno povezani visokim igračkim zahtevima Milice Cerović (koja demonstrira važnost koreografije u službi interpretacije muzičke dramaturgije), sveukupno su osvajali uvežbanošću, energičnim dinamičkim tokom muzičko-dramske radnje, i zaista vidljivom unesenošću predavanja.

Dramatizaciju, prevod i adaptaciju libreta Pariski život Anrija Mejlaka i Ludovika Alevija, koji prikazuje građanski mondenski život francuske prestonice sredinom 19. veka, s nekoliko isprepletenih ljubavnih relacija i nepreglednog sleda smešnih, pa i burlesknih situacija, ponovo je uradio Igor Vajdlih, dok je inscenacija Roberta Boškovića (povezana kao i u njegovim prethodnim „beogradskim“ ostvarenjima s mjuziklom) u prvom redu imala za cilj da zabavi i nasmeje publiku. Iako ispod sloja humora i razbibrige nismo mogli otkriti ništa više od toga, a uz to i govoreni delovi kao klasični akceleratori dramske radnje bili predugački, reditelj je uz pomoć scenografa Vesne Režić, kostimografa Duške Nešić, i posebno naše ugledne koreografkinje Milice Cerović, uspeo da maksimalno razigra kompletni ansambl, većini partija postavljajući čak trostruke – pevačke, glumačke i igračke zadatke. Svi odreda pokazujući sposobnosti za navedene umetničke discipline, operski umetnici više za vokalnu interpretaciju, ali i glumu, i obrnuto, glumci nesvakidašnji dar za pevanje, a jedni i drugi i za ples, pa i prave igračke akrobacije, kao rezultat su dali kompaktno izvođenje sve vreme praćeno skandiranjem i ovacijama punog gledališta. Komplikovanim zahtevima i u ovom novom madlenijanumskom naslovu ponovo je sjajno odgovorio šarmantni i višestruko veoma talentovan Danilo Cincar – Kostić kao Raul, pored vokalnog aspekta osvajajući i neusiljenošću i spontanošću, pa i uočljivim darom za komiku. Perfektno mu je u svim elementima uloge parirao  Đorđe Viktor Vlajić kao duhoviti Bobine, drugi pariski bonvivan i akter u šaljivim dogodovštinama. Prijatan utisak lepotom glasa i stavom, ostavio je Petar Đurđević u kratkoj roli Urbana, a zapažen je bio i užurbani Frik baritona Vladimira Andrića. Najviše odobravanja izazvali su svojim glumačkim bravurama pa i neočekivano prijatnim i sonornim glasom maestralni, iako pomalo prenaglašen  Miloš Đorđević (baron de Gondenmark iz Švedske) i Đorđe Stojković (Žoze), i od ranije hvaljen po svom glumačkom, plesačkom i pevačkom daru i scenskoj virtuoznosti. U stalnim kalamburskim scenskim situacijama značajno su učestvovali i karikaturno osmišljeni i „preglumljeni“ likovi sestara Šeršenule i Freje-Klare Ane Bartoli, odnosno Sare Bojić. Posebno glumački angažovane uz tesni spoj s plesom bile su i  ženske pevačke uloge: ženstvene baronice u suvereno-pompeznom tumačenju sigurne i uverljive Ivane Medić, gošće iz Hrvatske, kao i njene sunarodnice Irme Dragičević, u partiji Polin. Ipak, iznad svih su se izdizale vokalno studiozno nijansirane i dikcijski razgovetne kreacije likova Gabriel i Metele. Prvu je briljantno tumačila, s razlogom sve zaposlenija na operskoj pozornici, sopranistkinja Vesna Đurković, s punom glasovnom moći, pokretljivošću i blistavim koloraturama. Drugu, slavnu parisku glumicu glamurozno je donela iskusna prvakinja Opere Madlenianum Branislava Podrumac, od prvog izlaska na scenu osvajajući elegantnom pojavom i lepotom, a nadasve svojim zrelim, toplo osenčenim i bogato obojenim sopranom. A ceo, konstantno ubrzani tempo zbivanja, „nadgledala“ je i s velikim poznavanjem partiture usmeravala, i ovog puta  u ovako komplikovanim predstavama nezamenljiva, budna „kontrola“ profesionalno besprekorne inspicijentkinje Vesne Ćurčić Petrović.  Predstave su ponovo  na repertoaru 24.oktobra i 7. novembra ove godine.

Marija Adamov

foto: Zoran Škrbić

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *