Poplava ili Napoleon: šta je sprečilo Lugansk da postane Slavjanoserpsk

 

Rostovska oblast, 24. februar 2022. DON24.RU. Ima i toponomastičko-heraldičkih incidenata! Slavjanoserbsk – tako je trebalo da se zove sreski grad na Luganu sa tek izgrađenom fabrikom topova u znak sećanja na svoje osnivače. Za njega su smislili odgovarajući grb: „U gornjem, zlatnom polju, srebrni šlem slavenosrpskog naroda u znak sećanja na njegovo prvobitno naselje. A u dnu, u crvenom polju, dva topa od livenog gvožđa postavljena u krst kao znak obližnje Luganske livnice. Grb je odobren 29. jula (2. avgusta po novom) 1811. godine od strane cara Aleksandra I i do danas se vijori na virtuelnim kapijama Slavjanoserbska, gde nikada nisu bili izliveni topovi.
U to vreme, kraljevi su mešali okruge i pokrajine kao špil karata, a smenilo se i tri cara. Zabuna oko datuma rođenja Slavjanoserbskog okruga traje do danas. Činjenica je da su u početku planirali da potpuno novi grad nazovu Slavjanoserbsk i da ga postave glavnim gradom okruga, čak su napravili i projekat, međutim … crtali su na papiru, ali su zaboravili na gudure.

Osnivači

Spomenik osnivačima Slavjanoserbska
Spomenik osnivačima Slavjanoserbska

Podgornoje – Donjeck – Slavjanoserbsk leži na obalama Severskog Donca, gde su krečne padine skoro lišene vegetacije. Nije ni čudo što postoji lokalno ime – Belogorje. U srednjem veku postojalo je još nešto – planine Alan. Na internetu se kozaci i Srbi bore za pravo da se zovu osnivači Podgornog. Iako su u predpismeno doba ovde živeli Kimerijci, Skiti, Alani, Hazari, Polovci – i to nije sve. Arheolozi su otkopali humke iz kasnog bronzanog doba.
Da su Slavjanoserbsk (Podgorno) osnovali Srbi navodi se u Brokhausovom i Efronovom rečniku, pa čak i u Velikoj sovjetskoj enciklopediji. U udžbeniku „Istorija Luganske teritorije“ (2003) kaže se da je „Slavjanoserbsk osnovala 6. četa konjičkog husarskog puka Ivana Ševiča 1753. godine na desnoj obali Severskog Donca kod jezera Krivo i tri Podgorna“. Istina, ovde je bila stacionirana ne šesta, već osma četa, koja nikada nije menjala svoju numeraciju (za razliku od Kamenog Broda, Vergunke i drugih četa).
Drugo, prvi put se naselje pominje u dokumentima nešto ranije. Prepodobni Teodosije Makarevski u knjizi „Građa za istorijski i statistički opis Jekaterinoslavske eparhije. Crkve i parohije prošlog 18. veka” izveštava da su već 1740. godine „zaporoški kozaci živeli ovde u zimovnicima i salašima, imali poljsku crkvu Pokrova Bogorodice i sa njom jeromonaha Samarskog manastira”. Sumnjiv je i datum 1753. godine, jer je tek u maju te godine izdat dekret Senata o formiranju Slavjanoserbije, a husarski pukovi Jovana Ševića i Rajka Depreradoviča u ova mesta stižu tek u leto 1754. godine. Tako da se 1753. godina mirne savesti može nazvati datumom osnivanja Slavjanoserbije, ali ne i Slavjanoserbska.
Kao što sledi iz „Vedomosti (knjigovodsveni dokumena – spiska)… o svim četama u bivšim Preradovićevim i Ševićovim pukovinama…” od oktobra 1764. godine, „selo je u početku stečeno staranjem pokojnog kapetana Stepana Sabova i dovedeno u sadašnje stanje od njegovog sina kapetana Vasilija Sabova“. Porodica Sabov stigla je u Rusiju 1752. godine u punom sastavu. Na spisku oficira husarskog puka generala Ševića za maj 1754. godine nalazi se srpski kapetan Stefan Sabov, 59 godina, oženjen, tri sina: Lazar, Vasilij, Ivan. Poručnik Lazar Sabov je tada imao 31 godinu, stigao je sa ženom i sinom. 26-godišnji zastavnik Vasilij Sabov bio je udovac, ali sa dva sina. Što se tiče Ivana, on je najverovatnije bio maloletan. Na spisku se pojavljuje i redov Janko Sabov, 43 godine, oženjen, bez dece. S jedne strane, možda je Stepanov brat, ali onda teško da bi bio običan. A u pukovovima Ševića i Depreradovića bilo je dosta prezimenjaka.
Osma četa nije bila brojna: vojna lica – 44, pomoćna – 46, „muška“ – 46, „ženska“ – 112. Ukupno – 244. Za razliku od drugih četa (na primer, u 2. četi, Vergunski rov: vojna lica – 83, pomoćna – 48), u Podgornom je skoro jednak broj vojnika i pomoćnog osoblja. Dakle, u slučaju rata, svi ljudi iz Podgornog šanca krenuli bi u pohod: 44 husara i dva civila, najverovatnije sveštenik.
Prema carskom ukazu, graničari su trebali ne samo da štite granice od napada krimskih Tatara, koji su redovno vršeni, već i da učestvuju u ratovima. Mnogo ih je prešlo preko leđa srpskih husarskih pukova. Upoređujući spiskove imena različitih godina, vidimo kako su se redovi prvih doseljenika proredili: jedni su pali na bojnom polju, drugi su se posle pobede nad Turcima vratili u svoju istorijsku domovinu. Dva eskadrona iz Slavjanoserbije učestvovale su u Sedmogodišnjem ratu i zauzele Berlin i Kenigsberg 1760. godine. U sastavu Dolgorukovljeve vojske 1771. otišli su na Krim. Poručnik Petar Lazarevič Sabov zapažen je po veštom komandovanju eskadronom u bici kod Gurobalamija 31. maja 1773. godine. Srbi su vitalno uključeni u prvu veliku pobedu Suvorova, kada je 9. juna 1774. godine na Kozludži, sa divizijom od osam hiljada vojnika, pobedio pet puta brojniji turski korpus. Zatim su ukazom Vojnog kolegijuma dva eskadrona Bahmutskog husarskog puka poslate da suzbiju pobunu Pugačova. Godine 1775. glavnokomandujući Bahmutskog husarskog puka Ivan Šević dobio je naređenje da formira doživotni husarski eskadron za ličnu zaštitu carice Katarine II. Za to su izabrani samo najviši i najlepši. Ostali su se vratili kući i mogli su da dobiju zemlju u kolibi u skladu sa svojim vojnim činom: na primer, drugi major Vasilij Stepanovič Sabov je dobio 3.000 hektara u oblasti potoka Dolginkog, gde je osnovao Vasiljevku (sada deo Alčevska).
Novonastali vlastelini morali su da osnivaju naselja, naseljavaju ih „porodicama i slobodnim ljudima“, plaćaju opšti porez na zemlju i naknadu od rublje po osobi. Međutim, svi vojni i državni naseljenici su i dalje bili obavezni da u slučaju rata popune husarske i lake konjičke pukove. Prema popisu iz 1778. godine, 8. četa Podgornog šanca i dalje se pojavljuje među takozvanim vojnim selima, a među dodeljenim dačama je selo vlasnika kapetana Sabova na reci Beloj.
Među stanovnicima Azovske pokrajine je 1040 Srba (592 muškarca i 448 žena), devet Balkanaca, sedam Makedonaca, deset Slovenaca. Valja reći da je među osnivačima Slavenoserbska 1754. godine bilo 223 Srbina u pukovovima Ševića i Depreradovića, bez žena i dece. Ostale nacionalnosti (Rumuni, Moldavci, Mađari, Bugari, Grci) su manje zastupljene. Počev od 1783. godine, srpska naselja su „izgubila karakter neregularnih naselja“ i počela su da se nazivaju državnim selima: Čerkaskoe, Horošee, Krimskoe itd.
Godine 1784. Podgornoe se već zvalo Donjeck – po reci. To je oblasni grad jekaterinoslavskog namesnika, koji je ujedinio Novorosijsku i Azovsku guberniju i odvojio Donjeck od Bahmutskog okruga. U opisu atlasa za 1795. godinu u spisku naselja vidimo sela (rangirane dače) predstavnika porodice Sabov: Lugobelovka zastavnik I.S. Sabov, Konstantinovka (supruga majora Petra Sabova Elizaveta Konstantinovna, rođena Juzbaši, koja je imanje dobila u miraz), Vasiljevka sa tri mlina majora V.S. Sabova, Pavlovka zastavnik P.L. Sabova i selo Žurskoe, major L.S. Sabova sa voćnjakom, dve vodenice i destilerijom. U samom Donjecku ima samo 105 domaćinstava i 429 stanovnika (214 žena i 215 muškaraca).
Istraživač V. Podov tvrdi da je postojao plan razvoja za okružni grad Donjeck. U tekstu koji objašnjava plan, rečeno je: „Ovaj grad bi trebalo da bude ponovo izgrađen na desnoj strani reke Severski Donec na uzvišenom, prostranom i ravnom mestu, u blizini državnog sela Podgorni, koje je preuzelo početak njenog naseljavanja 1754. godine pod najvišom privilegijom koja je data slavenosrpskom narodu.“ Međutim, planu nije bilo suđeno da se ostvari: Katarina II je umrla, a novi car Pavel I počeo je da kroji Rusiju na svoj način, smanjujući broj gubernija i okruga. Godine 1797. Donjecki okrug se „upokojila u Bogu“, a Bahmucki je ponovo postao deo Novorosijske gubernije.

Gde će se osnovati grad

Lugansk u to vreme još nije postojao, ali je postojalo selo Luganski Zavod. Grad ima svoju istoriju od Katarininog dekreta od 14. novembra 1795. „O osnivanju livnice u Donjeckom okrugu blizu reke Lugan i o otvaranju rudnika kamenog uglja koji je pronađen u toj zemlji“. U gorepomenutom atlasa za 1795. godinu srećemo samo državna sela, nekadašnje čete: Kamenka (Kamenni Brod), Krasnoje (Krasni Jar) i Vernoje (Vergunka), koja će kasnije biti u sastavu grada Luganska. Vredi napomenuti da su svi dokumenti tog vremena pisani rukom, sadrže mnogo grešaka, lapsusa i proizvoljnosti. Zbog toga dolazi do zabune sa toponimima i prezimenima (Sabov – Sabo, Juzbaš – Juzbaša – Juzbaši, Rodakov – Radakov, Sentenin – Sentjanin, Čutia – Čuta – Čutja – Čut – Čutin – Čuter, itd.).
Tek u proleće 1796. godine radnici i zanatlije iz državnih fabrika Olonec i Lipeck, stolari i zidari iz Jaroslavske gubernije, zatvorenici iz Hersona, Poljaci – učesnici ustanka Tadeuša Košćuška, počeli su izgradnju fabrike u Lugansku. Pored toga, carska vlada je posebno kupovala seljake od zemljoposednika Kurske i Tambovske gubernije. Četiri državna sela su dodeljena fabrici: Faščovka, Orehovo, Petropavlovka i Gorodišče, čiji su stanovnici bili obavezni da kopaju i transportuju ugalj. Carica Katarina je 1797. udovoljila molbi direktora fabrike Karla Gaskojna „da se od veleposednika Juzbašija kupi ili zakupi 470 duša; zbog nedostatka zemlje da se odvoji deo od sela Vergunki; da šume koje se nalaze duž Donjeca budu u fabričkom vlasništvu; da se prebaci 280 duša iz Hersonskog pogona“.
4. oktobra 1800. godine podpapaljena je prva visoka peć, ali proizvedena municija – jezgro, granata i bombi – nije prošla testove, pošto se pokazalo da je liveno gvožđe lošeg kvaliteta. U uglju je bilo previše sumpora, zbog čega je liveno gvožđe krhko. Luganska fabrika je izlivala topove i topovske kugle od livenog gvožđa iz takozvanih sibirskih fabrika na Uralu, koje peći radile na drveni ugalj. Gaskojn je do kraja života pokušavao da uspostavi proizvodnju sirovog gvožđa na lokalnom niskokoksujućem uglju, ali to je druga priča.
Od 1801. Rusija ima novog cara Aleksandra I i novu administrativnu reformu. Godine 1802. legalizovana je Jekaterinoslavska gubernija. Što se tiče Slavjanoserbskog okruga, postoje skoro ekvivalentni datumi njegovog osnivanja: 1802. i 1806. godine. Međutim, „Mesecoslov“ (ili adresar-kalendar. – prim. aut.) sa spiskom zvaničnika, ili opšteg stanje Ruske imperije, koji se izdaje svake godine, govori nam o drugom datumu. Godine 1802–1807 u Mesečniku nema Donjeckog ili Slavjanoserbskog okruga. Tu je Bahmucki. Slavjanosrpski se javlja 1808. godine. Dakle, datumom njegovog osnivanja treba smatrati 1807. U arhivi je pronađen „Plan sreskog grada Slavjanoserbska, koji predstavlja njegovu lokaciju. Katerinoslav. 1807“. Elektronski primerak je besplatno dostupan u Predsedničkoj biblioteci. B. Jeljcin. Na plan-mapi uopšte ne vidimo Donjeck (Podgornoje), već Lugansk! Na desnoj obali reke Lugan je „Zgrada Luganske livnice“, na levoj je prepoznatljivi Kameni Brod sa crkvom brvnarom, sreskim i oblasnim sudom, gradskom policijom, prodavnicama hleba, filistinskim zgradama, mostovima i grobljem. U levom uglu – opis plana sa simbolima.
Desno – „Gradovi Slavjanoserbska, sastavljen je novoprojektovani plan za drvene zgrade od 30 kvartova i 3 oblasti za 300 jardi“. Sledi opis naselja, trgova i zelene zone. Da, da, ostalo je mesta za bašte i voćnjake u blizini reke Lugan. Zraci ulica polaze od centralnog trga sa crkvom sa dnevnim boravcima i malim redovima, kancelarijama, kućama sveštenstva, trgovaca, filistara, običnog naroda. Nacrtane su dve oblasti za trgovinu i sajmove. Novi grad je planiran istočno od Kamenog Broda. Car je 11. februara 1808. ispod plana svojom rukom napisao: „Neka bude prema ovome. Aleksandar“.
Ali Slavjanoserbsk na Luganu je ostao nacrtan na papiru. Prvi razlog je učešće Rusije u ratovima sa Napoleonom, drugi je poplava 1809. godine. Generalni gubernator Novorosijske teritorije, koju su tada činile tri pokrajine – Hersonska, Jekaterinoslavska i Taurida, Armand de Rišelje je izvestio cara: „Pored poplava u gradovima Novomoskovsku, Pavlogradu i Bahmutu, koje sam objasnio u drugoj polovini marta, to se dogodilo i u gradu Slavjanoserbsku. Most koji je bio preko reke Lugan je 21. marta srušen do temelja, a 23. tamo je poplavljeno dvadeset i šest naseljeničkih kuća, u nekima od njih su uništene peći, posuđe i ograda. Potpoljen je i srušen podrum otkupljivača vina, a poplavljeno je svo područje predviđeno planom za izgradnju grada. Iz ovog pisma je jasno koji se grad zove Slavjanoserbski“. Ministar unutrašnjih poslova Rusije, knez Kurakin, pisao je gubernatoru: „Posle razmatranja izveštaja car se udostojio da obavesti da je za grad izabrano neko drugo mesto koje nije podložno poplavama“.
U Evropi je bio rat sa Napoleonom u kome je učestvovala Rusija. Gubernijska vlast je prepustila lokalnim elitama da odluče gde će premestiti Slavjanoserbsk. Lokalni istoričar Podov u svojoj knjizi „Legende i mitovi Donbasa“ piše: „Jekaterinoslavski gubernator je predložio da prvak okružnog plemstva, zemljoposednik Sabo, kao i okružni policajac i gradonačelnik, pitaju državna sela i građane : da li pristaju na prelazak grada Slavjanoserbska u gubernijski grad Donjeck. Među predlozima su bili Garadišće kao i Luganska fabrika, ali dalje od reke. Nakon debate, odlučili su da krenu putem manjeg otpora i vrate glavni grad okruga u Donjeck. Međutim, centralnoj vlasti je još uvek nedostajalo vremena. Počeo je Otadžbinski rat 1812. godine, a zatim je zemlja obnovljena nakon invazije. Tek 27. novembra 1817. Komitet ministara je saznao za dopis peterburškog general-gubernatora o prenosu grada Slavjanoserbska u Donjeck i o odobrenju plana za grad Donjeck. U ukazu koji je car potpisao Praviteljstvujuščem senatu stajalo je: „Zbog lokalnih neprilika grada Slavjanoserbska, Jekaterinoslavske gubernije, sklone poplavama, naređujem da se ovaj grad prenese u Donjeck iste gubernije, preimenujući ovaj u Slavjanoserbsk. . Aleksandar“. Ispada da su do 1817. godine sve okružne kancelarije ostale u Kambrodu?
Zanimljivo je da je Slavjanoserbski okrug postojao do 1919. godine, a Luganski nikad nije postojao, iako je od 3. septembra 1882. grad Lugansk postao centar okruga, koji je pre toga bio samo selo pod imenom Luganski zavod. I grad Slavjanoserbsk se tako zove do danas.
Što se tiče porodice Sabov, u nekim dokumentima (od oko 1787. godine) oni su nekim čudom počeli da se nazivaju Sabo. Uprkos činjenici da se njihov odnos i kontinuitet lako može pratiti kroz različite statističke zbirke, neki smatraju da se radi o različitim ljudima. U knjizi Podova, u kojoj se pominje vođa sreskog plemstva Sabo, reč je, naravno, o Nikolaju Vasiljeviču Sabovu, unuku Stepana Sabova, osnivača 8. čete, ili Podgornog šanca.

Izvor: DON24.RU – Svetlana Medoff , specijalni dopisnik LNR

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *