Nad knjigom zavičajnom

ISPOD SIVE DRUGE BOJE ŽIVE

Ovogodišnja 67. svetkovina u čast knjige na Beogradskom sajmu obilježena je i pojavom najnovijeg izdanja novosadskog „Prometeja“ i Zavičajnog udruženja „Ognjište“ iz Prebilovaca koje je priredio Aco Dragićević, a kojim se, zajedničkim pregnućem pedesetak autora, tek donekle namiruje neizmireni dug potonjih pokoljenja uzraslih i stasalih u ovom najstradalnijem srpskom selu.

Amanet zavičaju je svaka lijepa, umna i iskrena, ljudski topla riječ koja mu se uzvrati kao zalog očuvanju njegovom, za buduća vremena i nove naraštaje u njemu uprkos svim onolikim, nemalim i mučnim  iskušenjima onih koji su odlučili da ovde nastave život po svaku cijenu.

Pred nama je u sadržajnom, grafičkom  i likovnom obličju veoma lijepa i značajna knjiga.

Naslovljena je kao „Zbornik radova o Prebilovcima“, ali po svemu prevazilazi skučenost ovakve odrednice. Jer, Aco Dragičević – ne samo kao marljivi sakupljač i priređivač, nego i onaj koji je u dve minule decenije kao podsticajni dobri duh, učtivo, a uporno nagonio ostale priložnike da se oglase na portalu „Prebilovci – selo na internetu“ – uz ostale književne i poetske priloge, sadenuo je njihove tekstove koji sad poprimaju neprolaznu vrijednost.

Knjiga se može smatrati i svojevrsnom monografijom, ali se kaodeo nacionalnog kulturno-istorijskog i naučnog nasleđa i, kao nezaobilazan izvor podataka za izučavanje materijalne i duhovne kulture ovog krševitog hercegovačkog kraja, nesporno  može svrstatiu zavičajnu književnost.

A po tome štosluži negovanju i obnavljanju običaja i tradicionalnih vrijednosti spada i u red onih koje su namjenjene očuvanju kulture sjećanja i, istovremeno, potiranju nekulture zaborava.

Međutim, rekao bih da je to, na neki način, i do sada još neispisana hronika sela, jer neki od tekstova zalaze u davnašnju prošlost – od prvobitnog pominjanja imena Prebilovci i starevine porodica u njemu – pa do onoga što se zbivalo u tom nesrećom obilježenom minulom vijeku kada su njegovi žitelji bestijalno mučeni i dvaput umoreni, a selo dva puta paljeno, rušeno i raseljavano.

Ali i kao neporjecivo svjedočanstvo kako su preostali Prebilovčani u sebi uvjek smogli epske snage da se zanavljanjem života uzdignu iznad svoje pogubne sudbine i obnove zgasla porodična ognjišta.

Otuda u njoj i odbljesci koji nagovještajima osvjetljavaju, ma koliko tegobnu, budućnost Prebilovaca i to mi daje za pravo da knjigu mogu nazvati ne samo pomenikomi spomenarom, nego i molitvenikom za njegov opstanak.

Malo ko od potomaka nedoklanih i samo milošću Božjom preteklih Prebilovčana danas ima sačinjen porodični rodoslov, ali zato, na stenama Hrama Vaskresenja Hristovog, svi oni imaju, za sva vremena, u dugim nanizanim dvostubačnim kolonama crnih slova ispisan zajednički bratstvenički žrtvoslov.

I u svetačkim biblijskim likovima oslikanih fresaka oživotvorene svoje pređe. Kogod da se u njih malo bolje zagleda, kao u odrazu nad umirenom vodom kakvog nepresušnog vrela, može prepoznati nekog od svojih bližnjih i na koga od njih likom i obličjem podseća.

Teško da je iko, makar ovamo prišao – sa ove ili one strane – mogao ostati bez uzdaha iz nestisnuta srca suočivši se sa ovom „božjom baščom“ nevino postradalih u kobnom času kada su krvnici porekli i izdali svoju vjeru i nepojamnim zločinstvom, ispod svake ljudskosti, unizili svoju naciju.

A svi koji su došli – odovud ili odonud – ili otišli kamenitom džadom – uz ili niz Kravaricu – poneli su ove prizore trajno u svojoj duši.

Neki su ta saznanja i viđenja pretočili i spleli u potresne stihove, priče, zapise i nadopunili štura doznanja istoričara ostavivši ih kao  zavještanje da nam nebi i nadalje skraćivali pamćenje i krali prošlost.

Mi smo od malena rasli živeći sa njima i utuvili tu njihovu priču.

A ono što su negdašnji izgnanici iz istorije prešutjeli nama ostaće vječna neispričana tajna, ali i opomena.

Sve što je do najsitnijeg slovceta ispisano u knjizi odavno je počivalo u nama. Kao i sva – poslije šurmanačkog zatiranja – naknadno posijana neosvjetnička dobrota koja se zametnula i isklasala riječju, pretrajavajući u sjećanjima i nezaboravu na najdublju, neprebolnu ranu, najduže pamćenje, najživlje uspomene na najmiliji prah kostiju pređa naših, nebi li se vratili sebi i još jednom krenuli ispočetka.

To je bilo razmeđe i razdjelnica sa kojeg je najviše porasla duša naša.

Riječi koje smo im do sada ostali dužni, napokon, su zapisane i one  su sada potrebnije nama i našoj savjesti nego li njima.

Uvjeren sam da će u domovima našim knjiga „Ispod sive druge boje žive“ naći svoje zasluženo mjesto odmah ispod slavske ikone, a kako je tek započeta, da će naša djeca i djeca naše djece – s blagoslovom Božjim – dopisati nedostajuća poglavlja ove knjige nezaborava.

            Mladen A. Bulut

– riječ na promociji knjige Ace Dragićevića „Ispod sive druge boje žive“, Beograd, 25.oktobar 2024.